Nepravda

Oni koji me znaju, odnosno oni koji poznaju moj rad, znaju da sam sav crno bijeli. Ipak, ovih dana sam se odlučio da učestvujem na konkursu za koloristu za strip "Ratovi vrsta", koji je objavljen u strip vestima, a koji je objavio Darko Macan, scenarista pomenutog stripa (crtež: Vuja Radovanović). Bio je to moj pokusaj da na "mala vrata" udjem u "profesionalni" svijet stripa. Nikad ranije se nisam bavio tim poslom, pa nisam ni znao u sta se upuštam, dok nisam krenuo da radim i...
Prvo što sam primjetio bilo je da ja to ne znam, pa sam otvorio razne tutoriale i počeo da učim. Trebalo mi je dva dana da prikupim dovoljno caka da mogu da se upustim u rabotu. Onda je krenulo "znojenje" i grijanje zadnjice (do utrnuća) i završio sam zadatak (obijiti dvije zadate Vujine stranice). Evo kako je to ispalo.

Onda sam dobio ohrabrujuće pismo od organizatora konkursa, u kome se kaže da sam ušao u uži krug, pa sam navalio još više (trne li - trne) i uradio i ovo:

Na kraju ipak nisam primljen (još uvjek ne znam ni ko je), ali nema veze. Neka posao i dobije onaj ko je duže u tome i ima više iskustva. Tako i treba da bude.

Ali, zašto sve ovo pišem. Zato što sam shvatio da kolorista nije beznačajna figura u stripu. Da nije tek tako uzeti nečiji crno-bijeli crtež i nabaciti boje u Photoshopu. Posao je to itekekav. Koloristi su nepravedno zapostavljeni u svijetu stripa. Ja prvi nisam obraćao pažnju na njih. Čak i kad uzmete strip u ruke i pročitate ko ga je radio, piše: Artist - taj i taj; Colorist: taj i taj. Kao oni nisu umjetnici. Velika je to nepravda. Ja ih od sada gledam drugim očima (zamijenio sam one stare - obične, za nove "technicolor eyes"). Imam čak i idola medju koloristima. Zove se Dave Stewart. O njemu drugi put.

Vratite mi moje stripove

1986. sam, pokušavajući da ubijem ultra-dosadu izazvanu lektirom (ne sjecam se tačno - Sofka ili Koštana), u jednoj beogradskoj knjižari naletio na ovaj album Dubravka Matakovića, nakon koga su mi prestali bit smiješni i Alan Ford i Monti Pajton i profesorka iz srpskog. Poslije sam taj album posudio drugu, koji mi i nije baš neki drug, nego je išao s mojim bratom u razred, pa se poslije ukrcao na brod, oženio i preselio i više ga nikad nisam vidio (strip).
Kasnije sam naletio na neki strip koji je objavljen povodom nekog konkursa na kome je Mataković dobio drugu nagradu (Protmen i Čovjek-frižider), a Kordej prvu, a treću neki lik za strip o neke dvije ženske koje iz osvete nekom bajkerima odsijecaju organe za multipliciranje. I taj sam strip nekome posudio i više ga nemam. Tata mi je bacio nekoliko brojeva Princa Valijanta, Vidike posvećene stripu, u kome su bile Kordejeve "djevojčice" i album Novog kvadrata.
Sada od Matakovića imam samo neke fotokopije njegovih stripova koje mi je poslao za prvi HSF, a uspio sam ih izložit tek na trećem.
Ipak nije sve tako crno, jer sam kupio internet i sada mogu da pratim šta čovjek radi na:
http://www.matakovic.net/index.html i
http://www.webart.hr/matakovic/

P.S.
Nedostaju mi još dva albuma od Maurovića, tri Sin City-ja, stripoteka s pretposlijednjom epizodom Vama, a Liga izuzetnih džentlmena mi je kod Baljosha. Vraćajte to dok sam još dobre volje.